Snežana Crnogorčević – „Za dečjeg pisca je bitno da ga još na početku ne ubede da je veliki pisac“

Intervju sa Snežanom Crnogorčević, koja piše za decu.

109

Šta misliš da je bitno za dečjeg pisca koji tek počinje da piše?

Za dečjeg pisca je bitno da ga još na početku ne ubede da je veliki pisac.

Koliko puta sam za neku pesmu mislila da je sjajna, da ne može bolje ali da sam dozvolila da preovlada ego ne bih obratila pažnju na greške koje ja nisam mogla uvideti sama. Zato je bitno osluškivati i čitaoce, i sugestije pisaca ali samo u tom smislu da uvidimo i izmenimo greške u tekstu a da pesma ostane vaša i u vašem stilu.

Takođe je bitno da ste jaka ličnost, da se ne „zaglavite“ u pesničkim „klanovima“.

Oni vam istina mogu biti odskočna daska ali i mač sa dve oštrice. Čak i ako ste deo nekog pesničkog tima trudite se da ostanete dosledni sebi. Jer vas jednog dana niko neće pamtiti po tome već po pesmama koje pišete.

Gde je granica između „Ostati svoj i izmeniti ono što ne valja“? Čini se da je ta granica tanka.

Da, mislim da jeste. Lako se odlazi iz jedne u drugu krajnost. Ipak treba makar saslušati sugestije, dobro obratiti paznju da li su one osnovane ili ne, ali na kraju vi odlučujete.
Uz unutrašnji osećaj, koji se vremenom izgrađuje, vodićete se stilom koji pišete tako da ako i morate da napravite izmene vaš stil pisanja će biti u prvom planu.

Da li je lako biti pisac za decu?

Hm.. kad čujem tako nešto uvek me slatko nasmeje.. Činjenica je da nekom nešto ide više a drugom manje, samim tim je nekom lakše napisati pesmu nego zakucati ekser. Ali pisanje za decu je specifično i mora se obratiti pažnja na dosta toga. Po hiljadu puta izmenim pesmu toliko da mi dosadi.

Da li pišeš i za odrasle?

Baš retko, imam i par takvih pesama i priča, ali više na temu profesije vaspitača ili učitelja u šaljivom ili edukativnom stilu.

Da li pišeš svaki dan?

Ne naravno, tu nema pravila. I ono što mi se sve češće dešava je da nastane jedan ili dva stiha samo, koje naravno treba negde upisati, a tek posle nekog vremena nastane drugi stih itd.

Koji je cilj tvog pisanja?

To je nešto što radim iz zadovoljstva, kada imam slobodnog vremena, i iz želje da i današnja deca dobiju takve pesme u kojima smo svi mi nekad uživali. Ne bih želela da mi je to svakodnevni posao, jer toliko troši coveka. U našoj zemlji se ne isplati pisanje kao primaran posao, jer nažalost ljudi moraju prvo izdvojiti normalno za hranu na stolu a tek onda ako ostane za knjigu. A to sto ostane je malo.

Ko su tvoji pesnički uzori?

Na samom početku uzor mi je bila jedna seoska učiteljica, koja nažalost vise nije među nama. Njeno ime je Vera Miljakovic i pisala je za decu. Zatim vremenom naši poznati pisci od kojih prvo moram da izdvojim Desanku Maksimović, čije pesme imaju dušu, zatim i čika Ršum, Ljubomir Ćorilić, Tode Nikoletić, učiteljica Ljilja Andrić i vaspitačica u penziji Čedislavka Popović, koje takođe pišu za decu. Od njih može i dosta da se nauči. 

Kada si počela da pišeš za decu?

U detinjstvu sam osvajala neke nagrade na festivalima dečjih pesama. I to je neka osnova. A tek na školi za vaspitače, davne 2009. počela sam da pišem za decu, i to za potrebe prakse i rada sa decom. I tako se razvijala umetnost pisanja, malo po malo, korak po korak i kad pišete za decu vi uvek imate nešto novo da naučite i pa čak i da demantujete sebe.

Ima li neka pesma koju bi volela da si ti napisala a nisi?

Ima naravno, takve pesme uvek postavimo na stranicu ili na sajt mala-skola.com.