
Lica: Cica, dečak
U parku. Dečak sedi na klupi i poigrava se loptom. Dolazi Cica na biciklu i pravi krugove oko njega.
DEČAK:
Zdravo, Cico!… Tvoj bicikl
čaroban je! Divne boje!
Daj mi malo da ga probam!
CICA: (Vozeći dalje.)
Ne dam! Ne dam! To je moje!
DEČAK: (Zaustavlja je.)
Dobro, neću sam da vozim;
on je stvoren za nas dvoje:
ja ću napred, ti pozadi.
CICA:
Ne dam, ne dam, to je moje.(nastavlja da vozi u krug),
DEČAK (Trčeći za njom.)
Slušaj, Cico, naše želje
mogu lako da se spoje:
ti ćeš loptu, ja bicikl. (Nudi joj loptu.)
CICA:
Ne dam! Ne dam! To je moje!
DEČAK
Ih, kakva si!… Daj mi malo! (Pokazuje na publiku. Evo, oni neka broje do pedeset… do dvadeset?
CICA:
Ne dam! Ne dam! To je moje!
DEČAK: (Ponovo je zaustavlja.)
Moram nešto da ti kažem,
mada neće da ti prija.
Ti uopšte nisi Cica!
CICA: (Začuđeno.)
Nego?!
DEČAK:
Nisi Cica, već cicija! (Cica ljutito odlazi na biciklu.) (Gledajući za njom.)
Prosto nisam verovao
takvi ljudi da postoje!
Oni samo jedno znaju:
„Ne dam! Ne dam!
To je moje!“
Zavesa
Autor nepoznat