PRIPOVEDAČ:
– Ove zime lavić mali, debeljuškast, žut
izašao iz kaveza da prošeta prvi put.
Protrčao k’o bez glave
u zavejan vrt pa ciknuo:
LAVIĆ:
– Tata lave, gle to šećer prosut!
PRIPOVEDAČ:
– Malo dalje stazom sreo čika Sneška Belog,
pa pomisli:
LAVIĆ:
– Taj je sladak, poješću ga celog!
PRIPOVEDAČ:
– Al’ je bio kratke sreće jer kad liznu spazi:
LAVIĆ:
– Naopako, nije šećer taj čiko na stazi!
PRIPOVEDAČ:
– I od stida i od bruke, pognu glavu, skunjen.
Reče Snešku:
LAVIĆ:
– Ljubim ruke!
PRIPOVEDAČ:
– I pobeže zbunjen.
