VJETAR: Rumena jabuko, što radiš na grani?
Zar nisi čula da su došli jesenski dani?
JABUKA: Pusti me, vjetre, na miru.
Još ću malo sunčati lice.
a moram pozdraviti i lastavice.
VJETAR: Sad sam doista ljut!
Pa ti ništa ne znaš!
Lastavice su jučer otišle na put.
JABUKA: To sam i sama znala.
to s pticama bila je šala.
VJETAR: Kažem ti još jednom,
s tog drveta skoči!
Ako se bojiš, samo zatvori oči.
JABUKA: Ne silazim s ovih grana
dok po mene ne dođe baka Jana.
Jutros mi je došla reći:
– Rumena jabučice, od tebe cu štrudle peći.
VETAR: I meni je ta baka draga.
Ali mogla si mi to reći prvo.
Ne bih trošio vrijeme na tvoje drvo.
